PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Kako je išao na Goli otok, Ćosić je ispričao novinaru Slavoljubu Đukiću (Čovjek u svom vremenu, 1989): „Ćosić je na Goli otok otišao zahvaljujući, prije svega, Aleksandru Rankoviću, i to je od Rijeke do Bakra išao automobilom Udbe, a potom lađom, gdje su ga prihvatili rukovodioci Golog otoka. Prizorima koje je vidio bio je duboko ‘potišten i uznemiren’ – srio je i vidio književnike, neke ljude koje je poznavao, kao što je pjesnik Stefan Mitrović, inače sekretar Agitpropa Centralnog komiteta KP Jugoslavije, ili Adolf Štumf, profesor filozofije iz partijske škole ‘Đuro Đaković’. Na Golom otoku ostao je dvije nedjelje, a planirao je, po sopstvenom kazivanju, da ostane dva mjeseca. Zgrožen prizorima koje je vidio i u muškom i u ženskom logoru, po povratku je odmah otišao u svoje selo Drenovu i Vrnjačku Banju, a onda je sve ispričao onima koji su mu dali dozvolu da na Goli otok ode – razgovor je trajao tri sata...”
Milovan Đilas, pak, u svojoj knjizi „Vlast” zapisao je ovo: „Prvo nepobitno i alarmantno upozorenje o stanju na Golom otoku došlo je od književnika Dobrice Ćosića. Ćosić je u ljeto 1952. godine – dijelom iz svoje unutrašnje uznemirenosti, a dijelom iz literarne radoznalosti – uz moju pomoć dobio dozvolu da obiđe logor. U septembru se našao sa mnom u Niškoj Banji i saopštio mi da je stanje u logoru nezamislivo strašno.
Čim sam se vratio u Beograd, upozorio sam na to Rankovića. Dobrica je pozvan u Centralni komitet i pred Rankovićem i Kardeljom iznio manje-više ono što je meni ispričao u Niškoj Banji. Kardelj je bio ogorčen: ‘Znao sam’, rekao je, ‘da će nam se tamo dogoditi neka takva pizdarija!’ Kardelj nije psovao, ali dešavalo se da mu se u ljutnji omakne ‘jaka riječ’. A Ranković je naredio istragu, izvršio neka smjenjivanja i znatno poboljšao stanje...”
U decembru 1954. godine „Prosvjeta” objavljuje novi Ćosićev roman Koreni, djelo u kome pisac „dočarava genezu i sudbinu bogate seljačke porodice u vrijeme vladavine Obrenovića, krajem 19. vijeka, kada su Srbiju razdirale unutrašnje političke borbe i kada se na selu odigravala velika drama klasnih i ideoloških sukoba”. U NIN-u izjavljuje: „Okrenuo sam se prošlosti svakako da bih kroz nju bolje vidio nas, savremenike. Ima za to i idejnih i estetskih razloga. Čini mi se da je jednom mlađem piscu, koji ima pretenzije da ozbiljnije zasnuje svoju literarnu koncepciju, nužno da se malo dublje krije u zemlju, da se malo čvršće veže za nju... Roman priča dramu jedne stare srpske porodice... Želja mi je da na Korene dozidam jednu veću romansijersku građevinu... Trudio sam se da budem savremen, idejno i estetski. Može se učiti i od Jaše Ignjatovića i od Viljema Foknera, i od Ernesta Hemingveja, i od Svetolika Rankovića. Ne pretendujem na pronalazak... Ambicija mi je da imam sluh za novo...”
I dok piše novi roman, o Korenima se govori kao o „novom viđenju prošlosti” (Velibor Gligorić). Ova povijest o Aćimu Katiću, po Ristu Tošoviću, „jedno je od najznačajnijih novih djela koja su kod nas štampana poslije rata”. Gustav Krklec smatra da je samo pisac „čvrsto povezan uz rodno tle” mogao napisati takav roman. Kritičar „Vjesnika u srijedu” Božo Miličić kaže da je rođen novi Bora Stanković. Kad je o poeziji riječ, upoređuju ga s Milošem Crnjanskim. Mihiz u NIN-u oduševljeno zaključuje: „Da ostane jedan od najznačajnijih romana naše književnosti. I prvijenac jedne porodice romana koju će Ćosić još napisati. Jer mnogo je, mnogo daleko „Daleko je sunce” ovog pisca, koji se danas čini kao naivna i rana proba, onoliko malo početnička samo zato jer je bila početak velikog pisca...”
Na godišnjoj skupštini Udruženja književnika Srbije, 16. januara 1955. godine, Dobrica Ćosić je izabran za člana uprave (predsjednik je Milan Bogdanović, a sekretar Mira Alečković).
Zajedno sa Jarom Ribnikar, 24. januara 1955. prisustvuje suđenju Milovanu Đilasu, koji je krajem protekle godine odstranjen iz političkog i javnog života zbog javnog razlaza sa partijskom linijom. Vladimir Dedijer, Titov biograf koji je takođe došao pod osudu Partije i vlasti, u monografiji „Veliki buntovnik Milovan Đilas” (1991) kaže: „... Što se Dobrice Ćosića tiče, zabilježio sam u mom dnevniku da je imao tužno lice. Bio je veliki Đilasov sledbenik 1953. godine, ali kako ga je Rankovićeva policija pratila u stopu punih šest mjeseci, odlučio je da posjeti Rankovića i vrati partijsku knjižicu. Međutim, tu se nešto desilo i Ćosić je bio vjeran Rankovićev prijatelj sve do njegove smrti...”
Dobija NIN-ovu nagradu kritike za najbolji roman objavljen u 1954. godini – za „Korene”. Ćosić je prvi dobitnik ovog priznanja, a u žiriju su bili: M. Bogdanović, V. Gligorić. E. Finci, Z. Mišić, B. Mihajlović Mihiz i S. Majstorović.
Inače, na pomenutoj dodjeli NIN-ove nagrade okupila se elita kulturnog i javnog života prestonice. Ćosiću je to bilo prvo veliko književno priznanje – bio je ozbiljan, pomalo zabrinut i uplašen. Prišao mu je Ivo Andrić, čestitao mu i prijateljski ga posavjetovao: „Nasmijte se, obradujte se, Dobrice, nećete u životu imati mnogo prilike za radost...”
(NASTAVIĆE SE)